Razgovarali u Stavangeru, 16. prosinca 2011.

Začudo, norvešku arhitektonsku praksu Helen & Hard ideološki nije nimalo opteretila utjecajna škola Sverrea Fehna, i njegov senzitivni, regionalni modernizam koji je dominirao skandinavskom arhitektonskom scenom gotovo čitavo stoljeće. U njihovu radu pojam genius loci Christiana Norberg-Schultza nosi nova značenja. Za razliku od naučenog čitanja prostornih kvaliteta kao statičkih fizičkih svojstava, Siv Helene Stangeland i Reinhard Kropf promatraju mjesta kao polja otvorenih mogućnosti. Ured smješten u bogatom norveškom gradu Stavangeru u počecima je uvelike bio pod utjecajem napredne tehnologije naftne industrije, te slobode eksperimentiranja i reciklaže njezinih postojećih elemenata. Nedavno su Helen & Hard otvorili ured i u Oslu, gdje samoinicirani projekti čine okosnicu njihove prakse, baš poput posljednjeg, Vatrene duše, o socijalnim inovatorima i njihovim poduzetničkim inicijativama diljem Norveške.

ORIS: Počnimo s uvodnim objašnjenjima suvremene norveške arhitektonske scene i razloga zašto ste za svoje sjedište izabrali grad na zapadu, Stavanger. Kakav je utjecaj na vaš rad imala činjenica da je Stavanger glavni grad naftne industrije u Norveškoj?

Reinhard Kropf: Oboje smo studirali arhitekturu u Oslu, na AHO-u, a tradicijom je dominirala škola profesora Sverrea Fehna, vrlo kontekstualnog i senzitivnog modernista. Nekako smo naučili razvijati arhitekturu i prostore iz kontekstualnih okolnosti i mogućnosti. Kad smo otvorili studio, htjeli smo promijeniti način na koji se definira kontekst i krajobraz, te kako se u to vrijeme taj odnos prema krajobrazu i kontekstu podučavao i provodio. S tog je aspekta važan naš odnos prema krajobrazu, klimi i kulturi.

Siv Helene Stangeland: U vrijeme kad smo otvarali ured, Stavanger je razvio vrlo dinamičnu naftnu industriju na pučini mora i to smo željeli iskoristiti, prihvatiti gustoću inovacije, eksperimentiranja s vrlo profinjenim metodama gradnje u toj grani industrije. Građevinska industrija na kopnu bila je prilično dosadna i nezanimljiva, tako da smo pronašli interesantniji kontekst. Također, vrlo promjenjivi kontekst. Vjerujem da smo već rekli da je kontekst nešto što pronalazimo, iznova definiramo i stvaramo. Kontekst nije zadan. Definiran je u odnosu na to što radite. Tako smo počeli raditi na projektima koji uvelike definiraju kontekst kao početnu točku.

ORIS: Tako se vaše čitanje konteksta interpretira na nov način, ne samo preko kvaliteta prostora koje se čitaju kao statički fizički atributi?

Siv Helene Stangeland: Da, na primjer, zanima nas dinamika grada, što ljudi rade, gdje se vrti novac, što se proizvodi i slično.

ORIS: Ono što smatramo inherentnim vašem radu jest otvorenost svim područjima arhitekture kao discipline, a i šire. Je li to od početka bio svjestan izbor?

Siv Helene Stangeland: Svjestan je izbor, rekla bih, da arhitektura nije reduciranje ili pojednostavljenje, već da treba prigrliti život koji je izuzetno bogat različitim kvalitetama i kontrastima. Tendencija prisutna i na fakultetu, kod Sverrea Fehna, baš kao i ideja modernizma koji reducira kvalitete arhitekture, taj specifičan stil ili čistoća – tome smo se počeli suprotstavljati vrlo rano, već na studiju.

ORIS: Izvjesna je zaigranost očita u vašim projektima, kao i metodama rada. Na primjer, u ranim projektima poput Danubian Dreams (Dunavski snovi). Kako održavate praksu s paralelnim radom na komercijalnim projektima s jedne i neprofitnim umjetničkim projektima s druge strane?

Reinhard Kropf: Radi se o stalnim pregovorima s čitavim timom. Vrlo je zanimljivo jer nam ljudi govore da ne možemo raditi sve te umjetničke projekte. Rasprave su dobre, ali s druge strane želimo obostranu oplodnju različitih projekata. Ne želimo podjelu na komercijalne i umjetničke projekte, već da svaki projekt uključuje našu filozofiju i da u njemu sudjelujemo od samog početka. Naravno, to je teže u komercijalnim stambenim projektima gdje je potrebno koristiti više strateških alata da bi se to postiglo. Važno je u studiju nemati različite modele rada.

Siv Helene Stangeland: I uvijek je važna povratna informacija prema komercijalnim projektima, gdje nema prostora, vremena i novca za eksperimente, tako da tim paralelnim radom obostrano oplođujemo projekte, što je vrlo dobro.

ORIS: Ponovna upotreba postojećih elemenata iz lokalne naftne industrije i lokalnih ljudskih resursa karakteristični su za mnoge vaše projekte. Što vas je privuklo projektiranju eksperimentalnih urbanih prostora koji testiraju nove načine recikliranja?

Reinhard Kropf: Suočili smo se s lokalnom naftnom industrijom. S jedne strane u Stavangeru je postojala iznimna količina znanja i visoka gustoća zanimljivih ljudskih resursa. S druge strane to je, naravno, grana privrede koja nema dugotrajnu budućnost i nije održiva. Tako da nas je zanimalo kako to znanje prenijeti iz naftne industrije na arhitekturu i ostale segmente društva i kako reciklirati ne samo znanje i tehnologiju, već i otpad, na zanimljiv način. Radili smo nekoliko projekata reciklaže poput korištenja kontejnera ispred našeg studija, gradili smo konstrukcije nalik onima u naftnoj industriji i koristili dijelove platformi ili tehnologije za projekt Geopark. Tako da nam je naftna industrija veliko nadahnuće u promišljanju o tim odnosima i kako ih se može dalje razvijati. Bio je to ulaz, na samom početku, kako pronaći načina to konceptualizirati i iskoristiti u arhitekturi.

ORIS: Monografija o vašem radu, pod nazivom Relational Design, objavit će se za nekoliko mjeseci. Što za vašu svakodnevnu praksu znači projektiranje odnosa? Slijedi li istu misao kao i vaša definicija konteksta?

Reinhard Kropf: Ono što pokušavamo postići jest stvoriti određenu svijest i osjećaj za mogućnosti i potencijal u zadanim situacijama oko projekta. A to mogu biti opće karakteristike koje obuhvaćaju ne samo znanje, vještine i tehnologiju, već i ljudske resurse, ljudsko ponašanje, entuzijaste ili materijalne i energetske osobine. No, zanimljivo je kako se to u raznim situacijama, kroz nekoliko eksperimenata, koristi i uključuje u proces projektiranja od samog početka. U tome vidimo ekstreman prostorni potencijal.

Siv Helene Stangeland: Mislimo o prostornom potencijalu kao o putu prema održivijim načinima bavljenja arhitekturom. Ukoliko napustimo taj pojam da arhitekt svoju veliku ideju projicira na okoliš, vjerujemo mnogo više u nešto što izrasta iz vrlo gustog odnosa. Kažemo čak i: ‘Želimo pronaći partnerstva.’ Ulazimo u partnerstva s kontekstom, s materijalima koje koristimo, s proizvodnim sustavom ili ljudima, naravno. No, isto tako i s gotovim zadanim fizičkim elementima i vidovima s kojima radimo jer smo iskusili da to stvara autentičniju, zanimljiviju arhitekturu, specifičnu za lokaciju. I daje nam potrebnu povratnu informaciju u procesu prilagodbe i adaptacije u svrhu veće održivosti. Baš poput prirode, uvijek imajući u vidu sustav povratne informacije.

ORIS: Mogli bismo reći da ste promijenili definiciju arhitekta kao autora u novo značenje arhitekta kao pregovarača. U mnogim ste projektima izabrali biti više kustosi nego arhitekti i dopustili lokalnim zajednicama i umjetnicima da doprinesu čitavom procesu projektiranja. Što ste naučili iz tih suradnji?

Siv Helene Stangeland: Mnogo. Mislim da smo naučili kako pronaći ravnotežu između onoga čemu se otvaramo, dopustiti da se dogodi bottom-up dizajn, od malog prema cjelini, i samonastanak. Te ono što mi, recimo, odredimo kao pravila igre; u tome je trik. Ali, to je svaki puta istraživanje i eksperiment kako bi se pronašla ta ravnoteža.

ORIS: A koliko ste uspješni kad zastupate potrebe za javnim prostorima, zajedničkim sadržajima i sličnim u komercijalnim stambenim projektima, u pregovorima s privatnim investitorima? U Hrvatskoj je izuzetno teško postići dodatne socijalne vrijednosti u takvim projektima. Je li to problem i u Norveškoj?

Siv Helene Stangeland: Gotovo je nemoguće. Moramo pripremiti vrlo strateške argumente. To je, naravno, najteže.

Reinhard Kropf: Učimo na težak način, a ono što smo naučili jest da projekti moraju uključivati i ono što žele investitori. Postoje načini da se primijeni ono što smo naučili; radili smo mnogo stambenih projekata i ponekad nismo uspjeli ‒ pri tome mislim da su jednostavno izuzimani prostori da bi se smanjili troškovi. Dakle, važno je imati robustan koncept koji se ne može reducirati ili rušiti.

ORIS: Ima li mjesta za eksperimentiranje unutar tipologije socijalnog stanovanja?

Siv Helene Stangeland: Upravo radimo na jednom vrlo zanimljivom istraživačkom projektu o novom kolektivnom stanovanju, novom modelu sustanovanja. Zapravo, u obzir uzimamo čitav spektar stvari, od onoga gdje definiramo što ćemo posjedovati i što možemo dijeliti sa susjedima. Onda pokušavamo raditi na paralelan, alternativan način kako bismo doprli do korisnika, tako da to ne ide preko normalnog sustava agencija koje se bave nekretninama, koje pronalaze stanove i obitelji na svojstven način. Radi se o tome kako dobro želite živjeti i čak koje su vam vrijednosti. Tako da pokušavamo raditi iz drugog ugla i vidjeti možemo li definirati stvari drukčije, odozdo. To je vrlo zanimljivo.

ORIS: Izazov glasi kako nagovoriti stanovnike Norveške da izaberu živjeti u gusto naseljenim urbanim okolišima umjesto u obiteljskim kućama s velikim dvorištima i pogledima na more. Koje su prednosti koje ugrađujete u takve stambene projekte visoke gustoće?

Siv Helene Stangeland: To je vrlo zanimljivo pitanje, jer mislim da je situacija ovdje drukčija nego drugdje. Manjak stanovnika budi neku vrstu potrebe za gustoćom, za društvenim životom. Ne postoji urbani okoliš pa se ljudi sve više zanimaju za urbani život. Mislim da je to donijelo pomak zbog kojeg to funkcionira. Naravno, tu su i argumenti održivosti. A ljudi se sve više navikavaju voziti autobusima i tramvajima, a ne samo osobnim automobilima, tako da postoje određeni različiti utjecaji koji djeluju u pravom smjeru.

ORIS: Jasno je da su održivost i recikliranje vrlo važne teme unutar vašeg rada. U nekim ste projektima hrabro predložili klijentima da zadrže postojeće strukture, čak i kad je projekt uključivao prenamjenu kapelice u dom. Pretpostavljamo da to nije standardni, očekivani pristup arhitektonskom nasljeđu u Norveškoj?

Siv Helene Stangeland: Kad smo počeli 1996., to nije bilo u fokusu. Rekla bih da je to više bila naša provokacija. Stavanger je toliko bogat da ne mora zaista ponovo koristiti i reciklirati materijale. Željeli smo isprovocirati tu diskusiju o tome kako se može upravljati resursima i što je vrijedno i kako se postiže kvaliteta dodajući nešto zanimljivo, umjesto obične optimistične najave. Dakle, radilo se, mislim, i o našoj filozofiji i stavu, a to je u kontekstu Stavangera tada bilo vrlo potrebno.

Reinhard Kropf: Također, tako možemo izbjeći tipičnu produkciju. Recimo, u projektu studentskog stanovanja Mosvangen ili kapelici Bedehuset postoje izvođači koji moraju napustiti svoj uobičajeni način rada, svoje rutine i prihvatiti improviziranje unutar postojećih konstrukcija. Možete iznenada osmisliti novo mjesto za rad čije su prostorne kvalitete i materijali toliko velikodušni da ih nikad ne biste postigli u novim zgradama. Takvu magiju materijala mi smo otkrili. Možete naći mnogo zanimljivih stvari koje onda obogaćuju projekt. Ima i drugih aspekata, kulturnih, kako se odnosimo prema povijesti. Bilo je vrlo važno to unijeti u nove projekte, tako da znanje ne bude ograničeno samo na recikliranje ili projekte preuređenja. U početku nam je to bilo važno. Takvo vas znanje a priori čini drukčijim.

ORIS: Vaši projekti u centru Stavangera, koji pripada svjetskoj baštini, pokazuju uravnoteženu napetost između suvremene i tradicionalne vernakularne arhitekture. Koje su prednosti i nedostaci rada u tako strogo definiranom kontekstu Stavangera?

Reinhard Kropf: Mislim da su prednosti u tome što ste prisiljeni razviti empatiju prema kontekstu, prema načinu na koji su napravljene te vernakularne građevine, kako se koriste i kako su nastale kroz vrijeme. To je to izuzetno znanje koje smo naučili. Opasnost leži u tome da se previše zatvarate. Prvo je bilo važno napustiti Stavanger, pokušati postati internacionalni autori, jer raditi lokalno znači opasnost da postanete provincijalni, a da to ni ne primijetite. Onda se ograničite na taj lokalitet. Izgubite globalni aspekt arhitekture i globalno znanje. Stoga smo bili svjesni da aktivnosti ne smijemo ograničiti na Stavanger. Ne želimo biti arhitekti Stavangera, to samo po sebi nije zanimljivo. Ne vidimo se u tome.

Siv Helene Stangeland: Mnogo smo naučili iz nužnosti da u obzir uzmemo lokalne perimetre i da se pobliže bavimo stvarnošću, ali tako da joj ništa ne namećemo, što se može raditi u većem gradu jer postoji podrška neke vrste avangarde. Postoji akademski milieu koji vam pruža argumente. Ali ovdje postoji samo taj jedan na jedan odnos, nitko vam ne pomaže da se nešto implementira. Tako da je to izravan rad, okružen stvarnošću i u osnovi je to vrlo dobro, jer se isto može izvesti u svakom kontekstu. Uzimamo u obzir ono što postoji, vrlo specifično, i u tim odnosima pronalazimo ključeve rješenja.

ORIS: Kao što ste već spomenuli u praksi obostrane oplodnje stvarate prostor za eksperimente tako da sami smišljate projekte. Na primjer, Tou Scene je projekt koji ste pokrenuli i na kojem ste radili sa skupinom umjetnika. Koja je pozadina procesa projektiranja samoorganiziranih prostora?

Reinhard Kropf: Projekt je trajao bar šest godina i imao je nekoliko različitih faza. Dugo smo otkrivali kako razviti ne samo prostor, nego i čitav pothvat. Počelo je tako da smo tvornicu koristili zajedno s umjetnicima za zabave vikendom, ples i slično. A nakon tri godine lokalne su nam vlasti dale malo novca da popravimo osnovne stvari, pa smo pozvali ljude da se pobrinu za zgrade tvornice. Ljudi su se oko te lokacije angažirali, mogli su sudjelovati u projektiranju i oblikovanju određenih dijelova. Sve to je, vjerujem, bilo poput koreografije.

Siv Helene Stangeland: Napravljeno je samo osnovno jer je novca dostajalo samo za novu infrastrukturu, nije bilo novca za dizajn interijera.

Reinhard Kropf: Zanimljivo je kako se dogodila ta identifikacija, kako je projekt postajao sve više institucijom. Sad je to vrlo etablirana kulturna institucija i postaje sve profesionalnija, ali isto tako gubi taj vid samoorganizacije. U sredini procesa dogodila se velika kriza. Otkrili smo koliko je teško organizirati prijedloge kad novac ulazi u samoorganizaciju. Mnogo smo naučili o procesu projektiranja mjesta koja se sama organiziraju i kako se sve to može zajedno uplesti. I često nismo uspijevali.

ORIS: A to znanje, koje ste stekli na projektu Tou Scene, govorimo ne samo o osobnom i profesionalnom znanju, već znanju zajednice o samoorganiziranju, je li preneseno na neko drugo mjesto nakon što se projekt pretvorio u instituciju? Postoje li sad novi, slični projekti u Stavangeru ili okolici?

Siv Helene Stangeland: To je vrlo dobro pitanje. Možda u Sandnesu, gradiću pokraj Stavangera, gdje postoji suradnja s mladima, djecom, s mlađim generacijama koji mogu raditi na projektu. No, mislim da je zadržana vizija koja može preživjeti samo ako se prigrle vrlo široki vidovi kulture. Ako se ne možete specijalizirati, projekt ne smije biti fokusiran na profinjene razine umjetnosti ili arhitekture i slično. Mora uključivati. A to je i bio naš projekt, jer je bio suviše specijaliziran milieu, i u tom vidu ne može preživjeti, pa jednostavno mora uključivati. Možda će onda preživjeti kao neka vrsta etike.

ORIS: Nadalje, ono što nam se čini karakterističnim za vaš rad jest sinteza umjetnosti i arhitekture. Ovo se odnosi na projekte poput Ratatosk za Victoria and Albert Museum u Londonu. Rezultat, drvena skulptura, čini se prije umjetničkim djelom nego prostornom instalacijom. Što je prethodilo tom zadatku i kako ste odabrali baš taj organski izričaj?

Reinhard Kropf: Victoria and Albert Museum pozvao je nas na natječaj, kao i drugih 16 arhitekata, pa su onda odabrali sedam, mislim, od kojih su dva studija bila iz Norveške. Tema je bila igra i željeli smo se pozvati na to kako smo se u djetinjstvu igrali u šumi, na drveću. Zanimljiva nije bila nostalgična ideja, nego kako si kao djeca sami stvaramo prostore za igru i kako su ti prostori i igra isto. Nema razlika. To smo željeli prevesti u svoj rad; proces stvaranja nije odvojen od pojma, od ideje prostora. To nas je dovelo do tih raznih paralelnih eksperimenata koji se na neki način ulijevaju u prostor. Svaki od tih eksperimenata ima posebnu ulaznu postavku. Tako da smo pronalazili drveće, digitalizirali ih i provodili digitalizirane eksperimente s tim modelima, ali radili smo i s fizičkim modelima, otkrivali kakva su ta stabla zapravo, njihovu anatomiju, grane, vlakna, kako se stabla mogu kombinirati da se stvori prostor i onda kako slagati različite dijelove tog drveća, kako korijenje postaje temelj, a grane krov. Tako da je to za nas bila neka vrsta paralelnog, izuzetno korisnog učenja, ispreplitanje različitih načina rada za koje mislim da su dio arhitekture koji najviše inspirira, to ispreplitanje različitog znanja, polja, ali također različitih načina rada, različitih praksi.

ORIS: Ratatosk ima značenje u norveškoj mitologiji. Je li to lik ili osoba?

Siv Helene Stangeland: Da, to je mitološki lik. Tako se zove vjeverica koja živi u zamku na drvu Yggdrasil. Ona razgovara s bogovima, ali i s podzemljem, prenosi priče.

ORIS: Drvo se često pojavljuje kao materijal u vašim pro­jektima. Posebno je zanimljiva činjenica da drvo koristite kao konstruktivni materijal u složenijim javnim zgradama. Koliko je to uobičajeno u suvremenoj norveškoj gradnji drvom?

Siv Helene Stangeland: Postoji tradicija, način gradnje kuće konstrukcijom od trupaca s drvenom oblogom, ali postoji i produkcija jednoobiteljskih kuća ili jednokatnica s drvenim okvirima. Dakle, normalno je graditi male drvene građevine. No, mi pokušavamo implementirati drvo u veće projekte. To, naravno, nije uobičajeno.

Reinhard Kropf: Razlog zašto nam je drvo zanimljivo je, naravno, aspekt okoliša. Zato nam je najdraži materijal. Osim toga to je organski materijal, he­terogen, ima svojstva i kvalitete koje morate uzeti u obzir kad projektirate drvenu konstrukciju. Osim toga pruža vam informacije i sudjeluje u procesu projektiranja. Suprotnost drvu je beton koji je u potpunosti poslušan; izlijete ga u bilo koji oblik. A na projektu Victoria & Albert Museum otkrili smo kako je drvo izuzetno bogat materijal. Umjesto industrijaliziranih drvenih proizvoda koji su rezani i lijepljeni, pleli smo drvenu građu.

Siv Helene Stangeland: Zanima nas korištenje digitalnih alata, softvera, kako bismo s drvom radili na nove načine i izražavali se više organski.

ORIS: Voljeli bismo razgovarati o jednoj drugoj vrsti projekta, lociranog pokraj Pulpit Rock Mountian Lodgea, kao suprotnosti toj vrlo robusnoj drvenoj građevini. Projekt se doima gotovo poput privremene prirodne konstrukcije, ostatka kampa u nacionalnom parku. Kakav pristup zahtijeva projektiranje u izvornoj prirodi?

Reinhard Kropf: Prvo je bilo zanimljivo što je planinarska udruga željela prostor za djecu u prirodi. Pokraj već postojećeg doma Pulpit Rock Mountain Lodge željeli su jednostavne strukture u okolnoj prirodi, gdje djeca mogu pobjeći od roditelja i živjeti vlastiti život u prirodi. I onda smo učili kako se rade zakloni iz dječje perspektive. Pa smo hodali i tražili savršena mjesta za kolibe. Svidjelo nam se kako se mnogo od prirode može iskoristiti za gradnju. Jedna koliba, na primjer, vrlo lagana, visi na drvetu. I tako vam taj susret s prirodom daje ideje kako je iskoristiti. Ideja je bila da djeca nauče živjeti u prirodi i sami si spremati hranu.

Siv Helene Stangeland: To su vrlo jednostavne strukture, samo krov nad glavom.

ORIS: Mnogo smo razgovarali o tome kako kao arhitekti učite tijekom rada na različitim suradnjama, no kakva imate iskustva s poučavanjem na studijima arhitekture?

Siv Helene Stangeland: Mislim da je inspirirajuće kad možemo sami definirati pretpostavke. Bar je takvo moje iskustvo. Ne sviđa mi se ući među studente i kritizirati, jer im nisam imala prilike ispričati što nas zanima. Ali, držali smo neke vježbe u kojima definiramo zadatke i tad me zaista inspirira raditi sa studentima.

ORIS: Nakon petnaest godina rada ispunjenog raznim pro­jektima i eksperimentima, o čemu razmišljate kao o budućnos­ti svoje inventivne arhitektonske prakse?

Siv Helene Stangeland: U najmanju ruku ćemo definirati alter­na­tiv­no stanovanje, istovremeno kao oblik života i oblik pro­du­kcije. Velika ambicija, ali to su zaista tek ideje.

Reinhard Kropf: I samoinicirani projekti jer je u njima bogatstvo arhitektonskog konteksta uključeno u projektiranje. Kao i u pronalaženje programa, namjena i financiranje projekta. Sve to ima nevjerojatan potencijal za istraživanje prostora i nije u vezi s vrijednošću narudžbe. I posebno je važno uključiti produkciju, načine kako se gradi. Građevinsko je tržište vrlo ograničeno što se tiče održivih rješenja, barem u Norveškoj, što ne postavlja granice za namjere arhitekta ili njegovo znanje, to je samo mogućnost koju pruža tržište.

Siv Helene Stangeland: Mislim da sposobnost da se istovremeno definira i informira te potpomogne produkcija održivije arhitekture, znači da ćemo možda igrati i druge uloge kao arhitekti. Ne radi se o tome da mi nešto proizvodimo, već da čitavo društvo proizvodi nešto što je održivije. Tako da se moramo u proces uključiti mnogo više u fazi kad se definiraju osnovni uvjeti i preduvjeti za arhitekturu.

Reinhard Kropf: Baš sad radimo na projektu pod imenom Ild Sjeler. Ild je vatra, a Sjel znači duša. Projekt Vatrene duše je o ljudima koji su stvarni entuzijasti. Radi se o natječaju za izložbu u Nacionalnoj galeriji na kojem smo pobijedili. Premisu čine izazovi koje je Norveška doživjela kako bi održala bogat život, kulturu i prirodu, te izbjeći da se ljudi sele u gradove, kao što se sad događa, te pronaći aktivnosti nakon naftne djelatnosti, to je ono što zaista želimo. U Norveškoj se poštuje birokracija, pa zaista treba raditi onako kako vam kažu, ali ono što ćete vidjeti da se zaista događa u Norveškoj jesu individualne inicijative, sulude ali zanimljive. Istražili smo mnoge takve inicijative i izabrali četrdeset Vatrenih duša iz Norveške. Ti nevjerojatni ljudi, nevjerojatne ideje, koncepti i njihovi fantastični, prekrasni svjetovi uz obalu Norveške, to je ono što želimo izložiti. Također smo izabrali skupinu koja će zajednički provesti projekt nedaleko od Trondheima. Radi se o farmeru koji je izumio određeni bioplin. Istraživao je 20 godina. Istovremeno je proizvod i gnojivo i pesticid. Okupio je 60 poljoprivrednika iz regije i zajednički planiraju izgraditi tvornicu. Uključio je u projekt čitavu zajednicu te regije. Nevjerojatno. Takve stvari smatramo zanimljivim norveškim specifičnostima, kad pomalo neobični ljudi sami negdje rade neobične stvari.

Siv Helene Stangeland: Svugdje je isto, ali je dobro naglasiti to i o tome raspravljati, jer se ne smatra dobrim načinom napretka, ali se upravo tako stvari razvijaju.

Reinhard Kropf: Nadamo se da ova izložba nije sama sebi svrha, već način da se ovaj projekt pogura i privuče pažnju. Tome se nadamo. Ne znam hoćemo li uspjeti, ali mislim da će izložba biti izvrsna. Postavit ćemo je u Nacionalnoj galeriji u Oslu zajedno s onom o nizozemskoj arhitekturi pod nazivom Arhitektura posljedica. Radi se o održivoj arhitekturi. A u jednom drugom velikom prostoru nalazit će se norveški prilog toj temi, o čemu je i bio natječaj. Zbog toga smo smislili taj koncept Ild Sjeler ili Vatrene duše.